"Imam 24 godine, udana sam i imam troje djece: jedno ima pet godina, drugo dvije godine, a jedno tek sedam mjeseci. Oduvijek sam htjela biti majka. Kad sam bila mlađa, voljela sam se igrati s klincima moga brata.
Moja je prva trudnoća započela u Libanonu, a rodila sam u Siriji; sa svojim sam drugim djetetom bila trudna u Siriji, a ondje sam i rodila. Većinu vremena tijekom treće trudnoće sam, pak, provela na grčkom otoku Samosu, gdje smo moja obitelj i ja bili prije nego li smo stigli u Ritsona kamp, gdje se sada nalazimo. Ovdje smo već osam mjeseci.
Kad smo se pripremali za odlazak u Grčku, oboje moje djece kao da je znalo što se događa. Moj je srednji sin bio premlad da bi me mogao pitati išta o tome, ali moju je kćerkicu zanimalo što se događa. Mislim da moja djeca ne bi razumjela da sam im zaista ispričala cijelu priču o tome zašto smo se morali ukrcati na onaj čamac. Zato sam svojoj kćeri rekla da ćemo igrati igru i zato odlazimo na brod.
'Ovaj je porod prošao začuđujuće dobro i bez komplikacija. Tijekom prva dva dane sam provodila u bolnim trudovima'
Oko jedan sat ujutro sjeli smo u čamac na napuhavanje. Većinu vremena to je 6-satno putovanje brodom bilo sasvim u redu - moj suprug i ja cijelo smo vrijeme čvrsto držali svoje klince, a oko sedam ujutro napokon smo stigli. Moja kćerkica nije izgledala uplašenom kad smo napokon stigli na obalu, ali ondje se potpuno raspala i počela nekontrolirano plakati. Rekla nam je da se boji vode. Izašla sam iz čamca prije nje kako bih joj pokazala da se ne treba plašiti. Zatim sam iz čamca izvukla i svog sina, kako bih joj pokazala da - ukoliko njen brat može - može i ona. Malo pomalo, postajala je sve manje i manje uplašena.
I tako smo stigli do Samosa, gdje smo proveli tri mjeseca. Čim smo dobili svoje potvrde i potrebne papire, poslali smo ih u Atenu i otišli do Ritsona kampa. Prije Samosa bili smo u Turskoj. A prije Turske u Siriji.
Bili smo u Ritsoni oko 20 dana prije nego li sam rodila svoje treće dijete. I to je vrijeme zaista bilo ugodno - razni ljudi iz raznih organizacija pomogli su mi da se mirno pripremim na porod. Ni porod nije bio kompliciran, hvala Bogu, i prošao je i više nego dobro. Ovaj je porod bio mnogo drugačiji od prva dva, zato što sam, za razliku od tada, rodila prilično brzo i bez komplikacija. Ranije sam dane i dane provodila u bolnim trudovima.
'Rodila sam usred noći tijekom vikenda, kad ni jedna bolnica nije radila. Kad su se sljedeći dan pojavili iz bolnice, nisu mi vjerovali da je dijete moje'
Ilustracija
U kampu Ritsona obitelji su smještene u male kamp prikolice koje zovemo Isobox. I upravo ondje sam rodila, uz pomoć liječnika koji je također imigrant. Rodila sam ondje, u svom Isoboxsu, zato što je bio vikend i ni jedna bolnica nije bila otvorena.
Dan nakon poroda, stigli su liječnici vozilom hitne pomoći kako bi nas prebacili u bolnicu, gdje ćemo se do kraja oporaviti. Kad su stigli, prvo su me tražili nekakav dokaz da je dijete zaista moje. Rekli su da baš i nisu sigurni jesam li zaista rodila te su htjeli vidjeti moju posteljicu kako bi im dokazala da je dijete moje. To je bilo prilično strašno; sjećam se da sam mnogo plakala.
Nisam bila sigurna zašto sumnjaju u to da sam upravo rodila. S medicinskim je timom bila i jedna žena, koju sam uvela u našu prikolicu gdje sam se skinula i pokazala joj ostatke krvi, dokaze da sam svoje dijete rodila tek noć prije. Liječnik koji mi je pomogao pri porodu bio mi je svjedok; rekao im je - "Vlastitim sam joj rukama pomogao da rodi." No, žena nam je rekla da će ipak morati napraviti testove kako bi bili sigurni da je dijete zaista moje.
'Srećom, sačuvali su moju posteljicu te smo uspjeli dokazati da sam ja majka djeteta. Zatim su nas na nekoliko dana smjestili u bolnicu'
No, na svu sreću, babica - koja je također bila izbjeglica iz Sirije - a koja je pomagala liječniku pri porodu, sakrila je moju posteljicu u kupaonicu. Uspjeli smo je sačuvati i pokazati je liječnicima te time dokazati da sam noć prije zaista rodila i da je to zaista moje dijete. Nikad nismo mislili da ćemo moju posteljicu morati iskoristiti na ovaj način. Zatim su nas, napokon, odveli u bolnicu, gdje su nas prijavili i gdje smo proveli sljedećih nekoliko dana.
Danas, gotovo svako jutro u kampu započinjem tako što svoje dvoje starije djece odvodim u svojevrsnu igraonicu, koju su za klince pokrenuli iz švedske nevladine organizacije Lighthouse Relief. Ponekad ih ondje vodi moj suprug. I on mi zaista puno pomaže - ponekad ih ondje odvede svo troje, kako bih se ja mogla malo nasamo odmoriti. Moji klinci i ja imamo mnogo igara koje zajedno igramo, a navečer i tijekom vikenda, volimo zajedno gledati crtiće na televiziji. Moj me srednji sin često ispituje mogu li mu nabaviti avion ili motor. On je vrlo temperamentan i ponekad izuzetno kompliciran.
No, najteži dio života u kampu za imigrante s troje male djece je to što za svako rješavanje papira moram odlaziti u Atenu. A putovati od grada do grada s njima poprilično je komplicirano.
'Teško je živjeti ovako, ali ne brinem ja za sebe. Samo želim da moja djeca imaju svjetliju i ljepšu budućnost'
Ilustracija
Ostatak moje obitelji i dalje živi u Siriji. Ponekad se uspijemo čuti putem WhatsApp-a, ali samo kad uspijemo uspostaviti vezu, jer ponekad nema signala. I jako je teško biti ovdje bez njih. Nisam vidjela svoju obitelj sedam godina - jer, čak i kad sam još živjela u Siriji, živjeli smo u dvjema ratom podijeljenim regijama. Nismo se mogli vidjeti čak ni kad smo bili u istoj zemlji. Bili smo udaljeni svega sat vremena vožnje.
Nisam sigurna želim li imati još djece. Moja me kćerka ponekad zna pitati hoće li dobiti malu sestru, ali ja ne želim imati više djece dok moja obitelj konačno ne bude na sigurnom. I nadam se da će budućnost moje obitelji biti svjetla. Odrastajući, susreli smo se s mnogo problema, susreli smo se s ratom. Najmanje što mogu očekivati je da će budućnost moje djece biti bolja od toga.
I ne brinem previše oko toga što će se dogoditi sa mnom. Ali se užasno bojim zbog svoje djece. Otkako sam vidjela brata kako umire u ratu, užasno sam anksiozna i uplašena za sigurnost svoje djece. Obožavam ih. I želim da imaju lijepu budućnost", ispričala je 24-godišnja Turkia za The Cut.
