'Mi smo Kanađani zato jer nismo Amerikanci!', najčešće se čuje kao odgovor kada se stanovnike te zemlje pita tko i kakvi su oni zapravo? Vjerojatno postoje bolji i točniji odgovori, ali se ovaj nekako najčešće javlja, također uz onaj da je Kanada 'negdje između Amerike i Europe'. Ipak, čini se da ova država sve više postaje poput svog južnog susjeda.
Jedna stvar je činjenica, to je jedna ogromna zemlja! Avionski let iz Vancouvera na zapadnoj obali do Toronta (koji, bajdvej, i nije na samom istoku zemlje, nego negdje na drugoj trećini puta u tom pravcu) traje – pet sati!
Tek da stvorite sliku koliko je to prostranstvo, jedan toliko dug let iz bilo kojeg od naših gradova, iako ih nažalost više i nema, odveo bi nas poprilično duboko i u Aziju i u Afriku ili bez problema prebacio preko Sjevernog pola...
Vancouver je veliki grad londonske klime, što rezultira velikim brojem beskućnika koji su se tu slili zbog blage klime, ali ujedno ga stavlja među vodeće gradove po broju samoubojstava.
Savršeno mjesto za odličnu komediju! Ovaj treći grad po veličini u Kanadi ima stand-up scenu koja je među vodećima na kontinentu. Svakoga dana u tjednu događa se po nekoliko comedy večeri, a ja sam imao sreće (više nego prema zasluzi!) da upadnem na jednu od boljih – Comedy on the Corner.
I upravo tu se odmah osjetila razlika u reakciji na I'm from... između američke i kanadske publike. Oni znaju odakle sam. Nakon mog nastupa mi je prišlo nekoliko ljudi koji su ili prva generacija naših zemljaka ili su im deda i/ili baka iz naših krajeva. Iako mi je to pomalo ubilo opening joke, bilo mi je drago da ih upoznam.
A onda – Toronto... Grad koji bukvalno raste iz dana u dan. U zemlji koju je recesija tek okrznula i koja ima stabilan bankarski sektor, slijeva se jako puno inozemnog novca i to najčešće u – građevinarstvo.
Ogromni neboderi niču na sve strane i u samom centru grada i na periferiji, mijenjajući pejzaž gotovo do neprepoznatljivosti.
CN Tower, koji je nekada stršao sam, uskoro će dobiti konkurenciju po visini. Na sve strane su kranovi i dizalice i samo po sebi se nameće pitanje – a tko sve to plaća?
Odgovori idu ovih redoslijedom: Kinezi, Arapi, Rusi, Indijci, a doskora, tj. do sankcija i – Iranci! Investiraju tamo gdje misle da je sigurno. A tko će živjeti u svim tim silnim zgradama čiji je rast doveo do ogromnog rasta cijena nekretnina...?
Ima tko. Zaista, za razliku od bilo kojeg drugog velikog grada na svijetu, ovdje čuti različite jezike izgovorene od strane ljudi svih nijansi boje kože, potpuno je normalna stvar. Dok su u drugim takvim megapolisima imigranti poprilično ograničeni na svoje dijelove grada, ovdje žive i kreću se posvuda.
Da li se zbog toga bune 'oni pravi' Kanađani? Možda i bi kada bi se takvima i osjećali. Naravno da i u ovoj zemlji postoje oni koji sebe smatraju čistokrvnim starosjediocima, ali je takvih toliko malo i razbacani su po ovim prostranstvima, da ne čine najvažniju društvenu grupu. Ova zemlja, a naročito Toronto, žive svoju raznolikost, sa svim dobrim i lošim stranama iste.
To se vidi i prema komičarima. U nekoliko nastupa koje sam imao u ovom gradu nagledao sam se njih svakakvih: jedini crnac u svom malom gradu u provinciji Alberta, HIV pozitivan gej koji je iz katoličanstva prešao na judaizam, latino koji to doista i želi biti – ali mu to nitko ne priznaje, mršavi i niski štreber koji izgleda kao psihopat koji samo što nije ubio prvog zgodnog muškarca (ili ženu!), gluha komičarka koja izgleda kao seks-bomba...
Dok sam u Seattleu dane provodio u društvu onih najboljih i najiskusnijih stand-up komičara, ovdje sam se družio s onima koji su 'običniji' i koji su negdje na sredini puta svoje karijere.
Ovakva sredina je izrodila svjetske komičarske zvijezde kao što su Jim Carrey, Dan Akroyd, Leslie Nielsen, John Candy, Martin Short... ali su svi oni odavde morali za Hollywood. I dan-danas je Toronto manje-više odskočna daska za one talentirane koji žele više.
'Doći će tu kod nas i Izzard i Louis CK, ali samo kako bi u nekom malom klubu pred sto ljudi isprobali novi materijal ili pak rasprodali najveću dvoranu u gradu', kaže Wojtek, moji dobri duh domaćin, ujedno i komičar. 'Iako smo veliki, nismo toliko veliki.'
Balkanski komičar u Torontu – nikakva senzacija. Sva moja iskustva pred domaćom publikom i komičarima bila su sjajna. Možda mi je upravo i najdraža bila večer komičara-za-komičare (i par zbunjenih gostiju) u malom kafiću Full of Beans, gdje se osjetio taj duh zajedništva zaljubljenika u ovaj žanr komedije.
Izvodile su se nove šale, improviziralo i gotovo kod svih iskoristila prilika da se prije nastupa pozdravi kolegu iz inozemstva. Fini ljudi, ti Kanađani!
Nastupio sam i dva puta na večerima gdje je bilo više komičara nego publike, ali važno je da se radi. Što veći broj 'utakmica u nogama' geslo je svakog ovdašnjeg komičara. Trebalo bi nekako tako biti i kod nas...
Zato sam iskoristio priliku, kad sam već tu, za odraditi jedan (rasprodan, pa je bio još jedan!) nastup u prostoru pod imenom Rakia Bar. Iz imena naslućujete što je u ponudi, a vjerujte mi, kao dijete iz šljivarskog kraja, osjetio sam se posramljenim svojim neznanjem o varijacijama na temu – rakija! Kad uz to još dodate odlična hrvatska vina.
A naši ljudi? Ima nas sa svih strana i iz svih vremena dolaska od prošlog stoljeća naovamo... Ali jasno odvojenih zajednica. Samo u pojedinačnim slučajevima će Srbi, Hrvati i Bošnjaci živjeti i raditi zajedno ili se barem družiti. Ne postoje nikakvi sukobi, ali ni neka pretjerana komunikacija. Grad je dovoljno velik, a iskustva iz zavičaja dovoljno loša.
Naglašavam 'dovoljno', jer su interpretacije naše balkanske realnosti, nerijetko puno gore među dijasporom. Ipak, tako je kako je.
Upravo zato, epizode poput koncerta Tribute za Indexe, koji su više mjeseci pripremali i na kraju realizirali ljudi iz BiH i njihovi prijatelji, a na koji su došli i ostali iz regije, bio pravi i veliki uspjeh! U videu pogledajte i osjetite atmosferu...
I da, na kraju, gradonačelnik Toronta, i inače ne previše popularan, dobio je otkaz (samo) zato što je tri tisuće dolara gradskog budžeta preusmjerio prema malom nogometnom timu čiji je vlasnik. Tri tisuće dolara, što je u našim parama nešto više od dvije tisuće eura? Zamislite da se takvo što dogodi kod nas? Eh, gdje smo mi, a gdje je Kanada...
