Još tamo krajem 2009. godine pitanje koje su svi postavljali postavljeno je Usainu Boltu. Što je prvaka koji definira eru goleme brzine i besprijekorne lakoće sa samo 23 godine učinilo tako brzim?
Bolt je naveo svoj bogomdani talent, dok je zasluge pripisivao prehrani koja je varirala od ultra-prerađenih pilećih nuggetsa do jamajčanskog batata. Međutim, ukazao je i na - okrutnosti čovjeka.
"Mislim da je tijekom godina Jamajka drugačija zapravo zbog ropstva", rekao je o svojim sprinterskim korijenima. "Geni su stvarno jaki."
Hipoteza je to koja je postojala i prije Boltovih komentara i od tada je opstala; da barbarstvo transatlantske trgovine robljem, koja je prisilno odvodila muškarce, žene i djecu iz Afrike i izvozila ih na prisilni rad na Karibima, u Brazilu, SAD-u i drugdje, još uvijek odjekuje u suvremenoj atletici.
Teorija tvrdi da neprirodna selekcija crne fizičke sposobnosti prije nekoliko stoljeća utječe na današnji potencijal za postolje.
Otkako je britanski sprinter Allan Wells trijumfirao na bojkotom udarenim Olimpijskim igrama u Moskvi 1980., nijedan se bijelac nije popeo na olimpijsko ili svjetsko postolje na 100 metara. Zapravo, prošlo je više od četiri desetljeća nakon Wellsovog trijumfa da je Kinez Su Bingtian postao sljedeći čovjek bez crnog podrijetla koji se uopće natjecao u olimpijskom finalu na 100 metara, 2021. godine.
Usain Bolt
Tijekom tog vremena, crni sprinteri iz Sjeverne Amerike i Kariba osvojili su 24 od 30 medalja u muškoj utrci na 100 metara na Olimpijskim igrama.
Ali je li Bolt bio u pravu? Je li veza između moderne slave i mračne prošlosti istinita? Ili izgled vara?
U rujnu 1995. Sir Roger Bannister, prvi čovjek koji je pretrčao milju za manje od četiri minute i eminentni neurolog, ustao je i govorio na konferenciji u Newcastleu.
"Kao znanstvenik, a ne sociolog, spreman sam riskirati političku nekorektnost skrećući pozornost na naizgled očitu, ali nedovoljno naglašenu činjenicu da crni sprinteri i crni sportaši općenito imaju određene prirodne anatomske prednosti", rekao je Bannister i priznao da ne bi mogao identificirati koje su to točne prednosti.
Neki se načelno nisu slagali, sugerirajući da bi takav argument riskirao skliznuti na teritorij rasizma. Drugi su tvrdili da je rasa društvena, a ne biološka konstrukcija te je besmisleno spajati različite populacije s niza kontinenata u jednu homogenu skupinu na temelju boje kože.
Procjenjuje se da je 10 milijuna robova prevezeno brodom iz Afrike preko Atlantika između 16. i 19. stoljeća, s užasnim uvjetima na brodu što znači da mnogi nikada nisu stigli na svoje odredište. To je bilo u kombinaciji sa rigoroznim procesom fizičkog odabira prije ukrcaja na brodove i selektivnim uzgojem od strane robovlasnika na drugom kraju.
Rezultat je, tvrdi se, bio stvaranje populacije zapadnoafričkih potomaka u SAD-u i na Karibima koja je bila predisponirana za atletske rezultate. Mnogi smatraju da to umanjuje naporan rad crnih sprintera, a potraga za određenim genom kako bi se takva teorija ojačala znanstvenim dokazima nije se pokazala uspješnom.
Australski znanstvenikci prvi put su 2003. pomislili da su pronašli genetsko zlato. Gen ACTN3 koji daje vjerojatnost da će osoba briljirati u sprintu te u disciplinama gdje je potrebna snaga. Niz studija pokazalo je da ljudi zapadnoafričkog podrijetla gotovo zajamčeno imaju pravu varijantu takozvanog 'sprint gena' za brzo trčanje.
Ali postojao je problem: daljnja testiranja pokazala su da ga posjeduju gotovo svi olimpijski sprinteri svih nacionalnosti i etničkih pripadnosti. Kao i milijarde drugih ljudi.
Tijekom godina pojavile su se i druge, alternativne teorije o očitim rasnim sprinterskim podjelama. Od 'višeg centra gravitacije' preko 'bržih mišićnih vlakana' do 'mutacije srpastih stanica', no sve je ostalo samo na teorijama.
Grčki znanstvenik Yannis Pitsiladis tvrde kako su geni od najveće važnosti, ali i da nemaju veze s bojom kože.
Pitsiladisovo istraživanje dovelo ga je do zaključka da stvari nisu onakve kakvima se čine. Samo zato što nijedan bijelac nije osvojio olimpijsku ili svjetsku medalju na 100 m u 44 godine, ne znači da su sami po sebi sporiji od crnih sprintera. Sugerirati to znači zanemariti mnoštvo ključnih kulturnih i okolišnih čimbenika.
'Grci nemaju košarkaške gene, ali svi je igraju u Grčkoj pa će naravno biti dobri u tome'
Pitsiladis potječe iz Grčke, jedne od najboljih košarkaških nacija u Europi.
Objašnjava: "Grci nemaju košarkaške gene, ali svi je igraju u Grčkoj pa će naravno biti dobri u tome."
To je, pokazalo je njegovo opsežno istraživanje, ključ uspjeha u sprintu.
Unatoč opširnim rasnim teorijama koje zastupaju ljudi poput Bannistera, nigerijski/portugalski sprinter Francis Obikwelu ostaje jedini muški osvajač olimpijske ili svjetske medalje na više od 100 m ili 200 m za zapadnoafričku zemlju.
"Svatko na Jamajci će kad-tad u životu sprintati jer vjeruje da je sprinter rođenjem, a sprintanje na Jamajci je praktički religija", objašnjava Pitsiladis.
"Većina će shvatiti da su užasni u tome, ali oni dobri dolaze na vrh i postoji okruženje koje dopušta da se to dogodi. Usain Bolt je potpuno u krivu ako vjeruje da je njegova genetika bolja kroz ropstvo. Ali ja mu to nikada ne bih rekao jer bih mu tada oduzeo supermoć."
Usput, Pitsiladis sugerira da su slični kulturološki - a ne fizički ili genetski - čimbenici bili ključni za istočnoafričku dominaciju nad utrkama na duge staze tijekom posljednjih desetljeća. Od 1920. do 1936. atletičari iz Finske i Švedske osvojili su 25 od 30 dostupnih olimpijskih medalja na 5000m i 10000m.
Kako su te nacije nestale, trčanje na daljinu postalo je nacionalni sport u Keniji i Etiopiji, gdje također postoje prirodne fiziološke dobrobiti koje se mogu iskoristiti od treniranja na velikoj nadmorskoj visini.
Kada je 2010. Francuz Christophe Lemaitre postao prvi bijelac koji je istrčao ispod 10 sekundi na 100 metara, dospio je na naslovnice svjetskih novina zbog boje svoje kože. Naknadni poziv koji je dobio da prisustvuje sastanku Ku Klux Klana pokazao je opasnosti takve priče.
Richard Kilty, posljednji Britanac koji je 2014. osvojio svjetsku titulu u sprintu sa svjetskim zlatom na 60 metara, kaže da su drugi ljudi često isticali njegovu bijelu boju kože prije nego što je dosegao elitnu razinu.
"To je svakako nešto čega sam bio svjestan jer su mi puno puta govorili kad sam bio mlađi da su bijelci u nepovoljnijem položaju", kaže. "Jednostavno nikad nisam vjerovao. Nikada nisam stao na startnu liniju i osjećao se drugačije od svih ostalih. Ali puno drugih ljudi je posijalo to sjeme u moj um."
Umjesto da se pitamo zašto su crnci možda previše zastupljeni u elitnom trčanju, prikladnija su pitanja zašto su relativni brojevi tako niski u skijanju, profesionalnom sportskom treniranju ili pak daljnjem obrazovanju.
